Uvod
Virusi (lat. virus – otrov) su najmanji I najjednostavniji do danas poznati mikroorganizmi. Na postojanje virusa prvi je ukazao ruski botanicar Dmitri Ivanovski ispitujuci mozaicnu bolest duvana 1892. godine. Nakon toga slede mnoga otkrica koja dokazuju postojanje infektivnih, mikroskopski nevidljivih agenasa. Lefler I Fros su 1897. godine otkrili da bolest slinavku I sap kod zivotinja izazivaju mikroskopski nevidljivi agensi. Remling je 1903. godine otkrio virus besnila zatim je Landstajner 1908. godine otkrio virus odgovornog za uzrok poliomijelitisa, a Derel je 1917. godine otkrio bakteriofag.
Do 1930. godine malo se znalo o prirodi virusa. Oni se nisu mogli proucavati mikroskopom, a kultivisanjem na hranljivim podlogama nije dalo pozitivne rezultate. Tek sa razvojem fizike I hemije je doslo do mogucnosti proucavanja virusa. Primena elektronskog mikroskopa omogucila je proucavanje gradje virusa.
Nauka koja se bavi proucavanjem virusa naziva se virusologija. Razvoj genetike, biohemije I citologije I njihovo povezivanje sa virusologijom omogucilo je stvaranje kompletnijeg saznanja o virusima.
Do 1930. godine malo se znalo o prirodi virusa. Oni se nisu mogli proucavati mikroskopom, a kultivisanjem na hranljivim podlogama nije dalo pozitivne rezultate. Tek sa razvojem fizike I hemije je doslo do mogucnosti proucavanja virusa. Primena elektronskog mikroskopa omogucila je proucavanje gradje virusa.
Nauka koja se bavi proucavanjem virusa naziva se virusologija. Razvoj genetike, biohemije I citologije I njihovo povezivanje sa virusologijom omogucilo je stvaranje kompletnijeg saznanja o virusima.
Opste karakteristike virusa
Virusi su acelularni mikroorganizmi. Oni se bitno razlikuju od ostalih organizama jer nemaju celiju, organele I apsolutno su inertni. Ne razmnozavaju se klasicnom deobom vec se umnozavaju u drugim zivim celijama I koriste njihove organele I hranljve materije za stvaranje energije I sintetisanje proteina. Oni su nesposobni za nezavistan metabolizam tako da se I nazivaju obligatorni intercelularni paraziti.
Glavni deo virusa cini nukleinska kiselina koja moze biti RNK ili DNK. Virusi mogu da imaju ove kiseline u obliku jednostrukog ili dvostrukih uporednih lanaca. U svom sastavu mogu imati samo jednu vrstu nukleinskih kiselina. U njoj su zapisane sve genetske informacije koje omogucavaju zivot virusu. Ove gentske informacije omogucavaju da se funkcije inficirane celije preusmere u korist virusa.
Velicina virusa
Iako su vema malih dimenzija I virusi se razlikuju po velicini. Velicina virusa se krece od 10 do 300nm (1 nanometar – 0.000001mm). Oni se mogu uociti samo elektronskim mikroskopom koji omogucava uvelicavanje preko 250.000 puta. Velicina malih virusa je do 50nm, srednjih od 50 do 200nm, a velikih preko 200nm.
Glavni deo virusa cini nukleinska kiselina koja moze biti RNK ili DNK. Virusi mogu da imaju ove kiseline u obliku jednostrukog ili dvostrukih uporednih lanaca. U svom sastavu mogu imati samo jednu vrstu nukleinskih kiselina. U njoj su zapisane sve genetske informacije koje omogucavaju zivot virusu. Ove gentske informacije omogucavaju da se funkcije inficirane celije preusmere u korist virusa.
Velicina virusa
Iako su vema malih dimenzija I virusi se razlikuju po velicini. Velicina virusa se krece od 10 do 300nm (1 nanometar – 0.000001mm). Oni se mogu uociti samo elektronskim mikroskopom koji omogucava uvelicavanje preko 250.000 puta. Velicina malih virusa je do 50nm, srednjih od 50 do 200nm, a velikih preko 200nm.