RNK virusi
Poliovirusi
Tri serotipa (serovara) poliovirusa izazivaju tesko paraliticko oboljenje – decju paralizu ili Hajne –Medisonovu bolest ili pak poliomijelitis anterior akuta.
Virioni ovog virusa imaju oblik simetricnog ikozaedra, velicine oko 25nm. Oni sadrze 60 istovetnih strukturnih jedinica. RNK je jednolancana I cini 20-30% viriona.Otporni su na brojne agense iz spoljne sredine, ali su vrlo osetljivi na ultraljubicaste zrake. Razmnozavaju se u citoplazmi celije. Nakon razgradnje inficirane celije virioni se oslobadjaju u spoljasnju sredinu. Mogu da se razmnozavaju na mnogobrojnim vrstama celijskih kultura, ali se najbolje razmnozavaju u celijama bubrega majmuna. Serotipovi poliovirusa se oznacavaju kao tip 1, tip 2 I tip 3. Imaju prilicno stabilnu antigenu gradju. Dva antigena koja imaju se obelezavaju sa N I H.
Posle ulaska u organizam preko usnog otvora poliovirusi se razmnozavaju u limfnom tkivu zdrela. Iz vratnih I mezenterijalnih limfnih zlezda dospevaju u krv (viremija). Krvlju se virusi transportujudo centralnog nervnog sistema. Najcesce napadaju kicmenu mozdinu, gde u prednjim rogovima, u kojima se nalaze neuroni koji inervisu voljne misice, izazivaju teske patoloske promene. Posledice ovih ostecenja neurona jesu paralize ekstremiteta. U najvecem broju infekcija se ne javljaju znaci oboljenja. Nisu patogeni za zivotinje u prirodnim uslovima.
Na osnovu simptoma se razlikuju tri oblika poliomijelitisa: abortivni, neparaliticki I paraliticki. Abortivni se najcesce javlja I kratko traje. Simptomi koji se ispoljavaju su slabost, glavobolja I povisena temperatura tela. Ova bolest ne ostavlja trajne stetne posledice. Neparaliticki poliomijelitis traje najcesce oko nedelju dana I ne ostavlja stetne posledice. Pored simptoma koji se javljaju kod abortivnog oblika, javljaju se I simptomi zapaljenja mozdanih ovojnica. Paraliticki oblik se manifestuje pojavom mlitave paralize. Paralize se u velikom stepenu povlace posle nekoliko nedelja, ali kod tezih ostecenja neurona ostaju dozivotno.
Posle infekcije u organizmu se razvija solidan trajni imunitet, koji nije specifican za odredjeni tip tog virusa. Npr. Infekcija tipom 2 organizam se imunizuje I protiv tipa 1 I tipa 3. Novoredjencad sticu imunitet od majki koje su imale infekciju (ovaj imunitet traje 6 meseci). Pre pojave efikasnih vakcina veliki broj osoba je imunitet sticao posle inaparentnih infekcija (infekcije koje prilikom kojih se ne javljaju simptomi I virus posle kratkog vremenskog roka napusta organizam). Danas se otpornost na ovu infekciju stice preko vakcina (koje su obavezne).
Vakcinacija se izvodi primenom mrtve Salkove I zive Sejbinove vakcine. Sejbinova vakcina se cesce koristi I ona sadrzi atenuisane (oslabljene) zive viruse koji ne mogu da izazovu oboljenje. Obicno se daje polivalentna vakcina (sadrzi sva tri tipa virusa) deci od 6 meseci. Revakcinacija se vrsi nakon godinu dana. Ukoliko se vrsi vakcinacija sa oslabljenim virusom jednog tipa, uzima se tip 2 jer on omogucava imunizaciju I protiv tipa 1 I tipa 3.
Virioni ovog virusa imaju oblik simetricnog ikozaedra, velicine oko 25nm. Oni sadrze 60 istovetnih strukturnih jedinica. RNK je jednolancana I cini 20-30% viriona.Otporni su na brojne agense iz spoljne sredine, ali su vrlo osetljivi na ultraljubicaste zrake. Razmnozavaju se u citoplazmi celije. Nakon razgradnje inficirane celije virioni se oslobadjaju u spoljasnju sredinu. Mogu da se razmnozavaju na mnogobrojnim vrstama celijskih kultura, ali se najbolje razmnozavaju u celijama bubrega majmuna. Serotipovi poliovirusa se oznacavaju kao tip 1, tip 2 I tip 3. Imaju prilicno stabilnu antigenu gradju. Dva antigena koja imaju se obelezavaju sa N I H.
Posle ulaska u organizam preko usnog otvora poliovirusi se razmnozavaju u limfnom tkivu zdrela. Iz vratnih I mezenterijalnih limfnih zlezda dospevaju u krv (viremija). Krvlju se virusi transportujudo centralnog nervnog sistema. Najcesce napadaju kicmenu mozdinu, gde u prednjim rogovima, u kojima se nalaze neuroni koji inervisu voljne misice, izazivaju teske patoloske promene. Posledice ovih ostecenja neurona jesu paralize ekstremiteta. U najvecem broju infekcija se ne javljaju znaci oboljenja. Nisu patogeni za zivotinje u prirodnim uslovima.
Na osnovu simptoma se razlikuju tri oblika poliomijelitisa: abortivni, neparaliticki I paraliticki. Abortivni se najcesce javlja I kratko traje. Simptomi koji se ispoljavaju su slabost, glavobolja I povisena temperatura tela. Ova bolest ne ostavlja trajne stetne posledice. Neparaliticki poliomijelitis traje najcesce oko nedelju dana I ne ostavlja stetne posledice. Pored simptoma koji se javljaju kod abortivnog oblika, javljaju se I simptomi zapaljenja mozdanih ovojnica. Paraliticki oblik se manifestuje pojavom mlitave paralize. Paralize se u velikom stepenu povlace posle nekoliko nedelja, ali kod tezih ostecenja neurona ostaju dozivotno.
Posle infekcije u organizmu se razvija solidan trajni imunitet, koji nije specifican za odredjeni tip tog virusa. Npr. Infekcija tipom 2 organizam se imunizuje I protiv tipa 1 I tipa 3. Novoredjencad sticu imunitet od majki koje su imale infekciju (ovaj imunitet traje 6 meseci). Pre pojave efikasnih vakcina veliki broj osoba je imunitet sticao posle inaparentnih infekcija (infekcije koje prilikom kojih se ne javljaju simptomi I virus posle kratkog vremenskog roka napusta organizam). Danas se otpornost na ovu infekciju stice preko vakcina (koje su obavezne).
Vakcinacija se izvodi primenom mrtve Salkove I zive Sejbinove vakcine. Sejbinova vakcina se cesce koristi I ona sadrzi atenuisane (oslabljene) zive viruse koji ne mogu da izazovu oboljenje. Obicno se daje polivalentna vakcina (sadrzi sva tri tipa virusa) deci od 6 meseci. Revakcinacija se vrsi nakon godinu dana. Ukoliko se vrsi vakcinacija sa oslabljenim virusom jednog tipa, uzima se tip 2 jer on omogucava imunizaciju I protiv tipa 1 I tipa 3.
Virus gripa (Virus influenze)
Virus gripa pripada velikoj grupi RNK virusa sa spiralnom simetrijom. Spada u zaseban rod u porodici ortomiksoviride, zajedno sa rodom pneumovirus. Svi virusi ove porodice imaju jednolancanu RNK I svi su osetljivi na etar.
Virus influence kod ljudi I kod nekih zivotinja izaziva oboljenje – grip ili influencu. Najcesce se oboljenje javlja u obliku epidemija koje mogu zahvatiti citav svet (pandemija). Pandemija 1918.godine imala je kao posledicu smrt oko 20 000 000 ljudi.
Virus gripa je sfericnog oblika, velicine oko 100 nm. Omotac ovog virusa sadrzi sitne izrastaje koji su u obliku siljaka I njih cine dva antigena : hemoglutinin I neuraminidaza. Ispod omotaca nalazi se neurokapsid sacinjen od osam segmenata virusne RNK i enzima RNK polimeraze. Razmnozavanje virusa se vrsi u jedrui citoplazmi inficiranih celija. U jedru se formira nukleokapsid, a u citoplazmi neuraminidaza i hemaglutinin. Virusi napustaju celiju sa dodatnom citoplazmatskom membranom. Virusi gripa su vrlo osetljivi na dezinficijense koje denaturisu proteine ali ako izuzmemo to oni su vrlo izdrzljivi u spoljasnjoj sredini.
Virusi sadrze tri grupe antigena: antigene specificne za celiju u kojoj su se razmnozavali, tipski specificne antigene I antigene specificne za soj. Virus gripa je svojstven po tome sto podleze cestim izmenama antigenskog sastava. Na osnovu gradje antigena virusi gripa su podeljeni na tri tipa (A, B i C). Pored naziva tipa virusi se oznacavaju I imenom mesta gde su izolovani (virus influence tip A Hong Kong).
Virusi gripa se najuspesnije kultivisu na oplodjenim kokosijim jajima.
Nirusi gripa nastanjuju sluzokozu gornjih partija respiratornog trakta. Mogu se prosiriti van disajnih puteva mada je viremija izuzetno retka. Oboljenje se prenosi kijanjem I putem Fligeovih kapljica. Razaranjem inficiranih celija trepljastog epitela respiratornog trakta stvaraju se polja deskvamacije (ljuscenje epitelnog tkiva). Inkubacija traje oko dva dana, a virus se moze naci u nazofaringealnom sekretu.
Klinicke manifestacije variraju od blagog do vrlo teskog oboljenja, zavisno od uzrasta, druge bolesti, opsteg stanja organizma itd. Bolest se pojavljuje iznenada I sa njom se pojavljuju sledeci simptomi : povisena telesnatemperatura, jeza, drhtavica, opsta slabost, bolovi u zglobovima I misicima, kasalj, itd. Virus gripa tip C izaziva oboljenje veoma blagog inteziteta. Oboljenje najcesce prolazi bez ikakvih posledica, mada se mogu pojaviti ozbiljne komplikacije zbog sekundarnih infekcija bakterijama (pneumonija), koje mogu biti fatalne. Bakterije koje sekundarno inficiraju bolesnika gripom su: streptokokus pneumonije, stafilokokus aureus, hemofilus influence I dr.
Posle prelezane bolesti u organizmu ostaje tipski specifican imunitet, ali zbog sposobnosti virusa da menja gradju antigena moze ponovo doci do oboljenja.
Aktivni vestacki imunitet se uspesno postize primenom vakcina. Postoje mrtve I zive polivalentne vakcine. Danas se zbog mogucih komplikacija primenjuju uglavnom mrtve vakcine (imuno stanje traje tri godine). U nasoj zemlji se primenjuje inaktivisana vakcina koja sadrzi poznate varijante virusa tipa A I B. Proces vakcinacije je omogucio smanjenje oboljenja za 70%.
Virus influence kod ljudi I kod nekih zivotinja izaziva oboljenje – grip ili influencu. Najcesce se oboljenje javlja u obliku epidemija koje mogu zahvatiti citav svet (pandemija). Pandemija 1918.godine imala je kao posledicu smrt oko 20 000 000 ljudi.
Virus gripa je sfericnog oblika, velicine oko 100 nm. Omotac ovog virusa sadrzi sitne izrastaje koji su u obliku siljaka I njih cine dva antigena : hemoglutinin I neuraminidaza. Ispod omotaca nalazi se neurokapsid sacinjen od osam segmenata virusne RNK i enzima RNK polimeraze. Razmnozavanje virusa se vrsi u jedrui citoplazmi inficiranih celija. U jedru se formira nukleokapsid, a u citoplazmi neuraminidaza i hemaglutinin. Virusi napustaju celiju sa dodatnom citoplazmatskom membranom. Virusi gripa su vrlo osetljivi na dezinficijense koje denaturisu proteine ali ako izuzmemo to oni su vrlo izdrzljivi u spoljasnjoj sredini.
Virusi sadrze tri grupe antigena: antigene specificne za celiju u kojoj su se razmnozavali, tipski specificne antigene I antigene specificne za soj. Virus gripa je svojstven po tome sto podleze cestim izmenama antigenskog sastava. Na osnovu gradje antigena virusi gripa su podeljeni na tri tipa (A, B i C). Pored naziva tipa virusi se oznacavaju I imenom mesta gde su izolovani (virus influence tip A Hong Kong).
Virusi gripa se najuspesnije kultivisu na oplodjenim kokosijim jajima.
Nirusi gripa nastanjuju sluzokozu gornjih partija respiratornog trakta. Mogu se prosiriti van disajnih puteva mada je viremija izuzetno retka. Oboljenje se prenosi kijanjem I putem Fligeovih kapljica. Razaranjem inficiranih celija trepljastog epitela respiratornog trakta stvaraju se polja deskvamacije (ljuscenje epitelnog tkiva). Inkubacija traje oko dva dana, a virus se moze naci u nazofaringealnom sekretu.
Klinicke manifestacije variraju od blagog do vrlo teskog oboljenja, zavisno od uzrasta, druge bolesti, opsteg stanja organizma itd. Bolest se pojavljuje iznenada I sa njom se pojavljuju sledeci simptomi : povisena telesnatemperatura, jeza, drhtavica, opsta slabost, bolovi u zglobovima I misicima, kasalj, itd. Virus gripa tip C izaziva oboljenje veoma blagog inteziteta. Oboljenje najcesce prolazi bez ikakvih posledica, mada se mogu pojaviti ozbiljne komplikacije zbog sekundarnih infekcija bakterijama (pneumonija), koje mogu biti fatalne. Bakterije koje sekundarno inficiraju bolesnika gripom su: streptokokus pneumonije, stafilokokus aureus, hemofilus influence I dr.
Posle prelezane bolesti u organizmu ostaje tipski specifican imunitet, ali zbog sposobnosti virusa da menja gradju antigena moze ponovo doci do oboljenja.
Aktivni vestacki imunitet se uspesno postize primenom vakcina. Postoje mrtve I zive polivalentne vakcine. Danas se zbog mogucih komplikacija primenjuju uglavnom mrtve vakcine (imuno stanje traje tri godine). U nasoj zemlji se primenjuje inaktivisana vakcina koja sadrzi poznate varijante virusa tipa A I B. Proces vakcinacije je omogucio smanjenje oboljenja za 70%.
Virus rabijesa (Lyssavirus)
U rodu lisavirus, koji pripada porodici rabdoviridea, nalazi se samo uzrocnik besnila – lisavirus. I ljudi I zivotinje su podlozne ovom oboljenju. To je najteze zarazno oboljenje koje se uvek zavrsava smrcu obolelih organizama.
Virus besnila ima karakteristicnu morfologiju. Ima sferni oblik duzine oko 180 nm, I spiralno je simetrican. Na omotacu ima hemaglutinin koji je u obliku siljka. Unutrasnjost virusa je ispunjena jednolancanom RNK I RNK polimerazom. Razmnozava se u inficiranim celijama I koristi njihove citoplazmaticne membrane. Osetljiv je na fizicke I hemijske agense spoljne sredine. Dobro podnosi susenje. Moze da bude aktivan I posle vise godina cuvanja na niskim temperaturama. Gradja antigena mu je stabilna. Kultivise se na delovima pilecih embriona. U kulturama celija stvara inkluzije. Inkluzije koje se stvaraju u nervnim celijama se nazivaju Negrijeva telasca. Na osnovu ovih telasca se dokazuje prisustvo besnila kod zivotinja.
Virus besnila kod inficiranih ljudi I zivotinja izaziva tesku degenerativnu upalu centralnog nervnog sistema. Ostecenja su najizrazenija u kicmenoj mozdini. Ostecenja nastaju I u pljuvacnim zlezdama zbog cega se virus prenosi I preko pljuvacke. Do infekcija kod ljudi dolazi posle ujeda besne zivotinje. Infekcija takodje moze nastati kontaktom inficirane pljuvacke I ostecene koze. Virus po ulasku se razmnozava u okolnim tkivima I obuhvata omotace nerava. Preko nerava dospevaju do centralnog nervnog sistema I do pljuvacnih zlezda.
Besnilo karakterisu dva stadijuma: stadijum ekscitacije I stadijum paraliza. U stadijumu ekscitacije oboleli su jako uznemireni, imaju obilnu salivaciju I strah od vode (hidrofobija). Prilikom kozumiranja vode oboleli od ove bolesti prozivljavaju jake grceve. Ovi napadi se javljaju I prilikom pomisli na vodu. Nakon ovog stadijuma nastupju paralize I apatija, a ubrzo sledi smrt.
Pojava besnila kod ljud posle ujeda besne zivotinje moze se spreciti primenom antirabicnog humanog seruma, a potom vakcine. Dejstvo antiseruma je efikasno za viruse koji nisu prodrli u celije, pa ga treba dati sto pre posle ujeda. Ranije primenjivana Hemptova vakcina je u nekim slucajevima kod obolelih dovodila do teske upale mozga. Danas se primenjuje inaktivisana vakcina pripremljena na humanim diploidnim celijama.
Virus besnila ima karakteristicnu morfologiju. Ima sferni oblik duzine oko 180 nm, I spiralno je simetrican. Na omotacu ima hemaglutinin koji je u obliku siljka. Unutrasnjost virusa je ispunjena jednolancanom RNK I RNK polimerazom. Razmnozava se u inficiranim celijama I koristi njihove citoplazmaticne membrane. Osetljiv je na fizicke I hemijske agense spoljne sredine. Dobro podnosi susenje. Moze da bude aktivan I posle vise godina cuvanja na niskim temperaturama. Gradja antigena mu je stabilna. Kultivise se na delovima pilecih embriona. U kulturama celija stvara inkluzije. Inkluzije koje se stvaraju u nervnim celijama se nazivaju Negrijeva telasca. Na osnovu ovih telasca se dokazuje prisustvo besnila kod zivotinja.
Virus besnila kod inficiranih ljudi I zivotinja izaziva tesku degenerativnu upalu centralnog nervnog sistema. Ostecenja su najizrazenija u kicmenoj mozdini. Ostecenja nastaju I u pljuvacnim zlezdama zbog cega se virus prenosi I preko pljuvacke. Do infekcija kod ljudi dolazi posle ujeda besne zivotinje. Infekcija takodje moze nastati kontaktom inficirane pljuvacke I ostecene koze. Virus po ulasku se razmnozava u okolnim tkivima I obuhvata omotace nerava. Preko nerava dospevaju do centralnog nervnog sistema I do pljuvacnih zlezda.
Besnilo karakterisu dva stadijuma: stadijum ekscitacije I stadijum paraliza. U stadijumu ekscitacije oboleli su jako uznemireni, imaju obilnu salivaciju I strah od vode (hidrofobija). Prilikom kozumiranja vode oboleli od ove bolesti prozivljavaju jake grceve. Ovi napadi se javljaju I prilikom pomisli na vodu. Nakon ovog stadijuma nastupju paralize I apatija, a ubrzo sledi smrt.
Pojava besnila kod ljud posle ujeda besne zivotinje moze se spreciti primenom antirabicnog humanog seruma, a potom vakcine. Dejstvo antiseruma je efikasno za viruse koji nisu prodrli u celije, pa ga treba dati sto pre posle ujeda. Ranije primenjivana Hemptova vakcina je u nekim slucajevima kod obolelih dovodila do teske upale mozga. Danas se primenjuje inaktivisana vakcina pripremljena na humanim diploidnim celijama.
Virus humane imunodeficijencije (HIV)
HIV ili human immunodeficiency virus pripada porodici retroviridea, potporodici lentivirina. Otkriven je 1983.godine I zakljuceno je da je uzrocnik sindroma stecenog gubitka imuniteta. Drugi naziv za ovu bolest je sida(prema francuskom nazivu ove bolesti) ili AIDS.
Velicina virusne cestice je 100-140 nm. Ima karakteristicnu gradju. Karaktrise je jednolancana RNK, enzim reverzna transkriptaza I omotac koji se sastoji od dva proteina I dva glikoproteina. Omotac predstavlja izmenjenu membranu inficirane celije. Razmnozava se u celijama koje se intenzivno dele. Kultivise se u T I B – limfocitima I razlicitim celijskim kulturama. U inficiranim celijama utice na njihovu destrukciju I stvaranje multinukleinskih sincicijuma (velika visejedarna citoplazma oivicena celijskom membranom, ali nije izdvojena unutrasnjom membranom na pojedinacne jednojedarne celije). Pojava ovih celija je indikator virusne infekcije.
Svi virusni proteini su njegovi antigeni. Antigenski sastav je podlozan brojnim promenama sto se najcesce ogleda na promenama antigena na omotacima. Zbog toga spada u najmutantnije viruse. HIV je veoma osetljiv I na fizicke I na hemijske agense (narocito na etar, zagrevanje, aceton). Otporan je na jonizujuce zracenje.
HIV napada vise vrsta celija imunog sistema, a poseban afinitet ima prema T – limfocitima podgrupe T4. Virus razara I celije nervnog sistema, pluca, limfnih zlezda, kostne srzi I brojne ddruge. Skoro svaka celija moze biti inficirana. Na infekciju su osetljivi svi ljudi. Prenosi se krvlju obolelog. Jedan od najcesceg nacina prenosa je putem seksualnog kontakta. Rizicne grupe su homoseksualci, narkomani, oboleli od hemofilije, bolesnici sa obolelim bubrezima, itd. Virus moze da prodje korz placentu I da inficira plod majke. Period inkubacije je dugacak ( oko 10 godina).
Sida je smrtonosno oboljenje I predstavlja opstu supresiju imunog sistema. Bolest je rasirena po celom svetu. Karateristicno za ovo oboljenje je pojava raznih oportunistickih infekcija(Pneumocistisom karinii, citomegalovirus, gljivica roda kandida, kriptosporidijum I toksoplazma gondii) I malignih oboljenja.
Opsti simptomi bolesti su pojava groznice, povisena telesna temperatura, cesti prolivi, otoci limfnih zlezda itd.
Prema podacima sakupljenim do sada zapravo izuzetno mali broj ljudi u svetu sadrzi u svom genomu mutaciju Delta32 koja sprecava da protein koji se naziva CCR5 dodje do povrsine T celija imunog sistema. Kada je protein CCR5 na povrsini T limfocita HIV ima mogucnost da se zakaci za njega I da na taj nacin udje i inficira celiju. Kod ljudi koji imaju ovu mutaciju nemoguce je da HIV dospe u celiju I zbog toga oni ne obolevaju od ove bolesti.
U sprecavanju sirenja bolesti odlicni rezultati se postizu rigoroznom kontrolom krvi I svih njenih derivata na prisustvo virusa, zatim sterilizacijom I kontrolom sterilnosti svih pribora za ubrizgavanje lekova I izvodjenje medicinskih intervencija.
Velicina virusne cestice je 100-140 nm. Ima karakteristicnu gradju. Karaktrise je jednolancana RNK, enzim reverzna transkriptaza I omotac koji se sastoji od dva proteina I dva glikoproteina. Omotac predstavlja izmenjenu membranu inficirane celije. Razmnozava se u celijama koje se intenzivno dele. Kultivise se u T I B – limfocitima I razlicitim celijskim kulturama. U inficiranim celijama utice na njihovu destrukciju I stvaranje multinukleinskih sincicijuma (velika visejedarna citoplazma oivicena celijskom membranom, ali nije izdvojena unutrasnjom membranom na pojedinacne jednojedarne celije). Pojava ovih celija je indikator virusne infekcije.
Svi virusni proteini su njegovi antigeni. Antigenski sastav je podlozan brojnim promenama sto se najcesce ogleda na promenama antigena na omotacima. Zbog toga spada u najmutantnije viruse. HIV je veoma osetljiv I na fizicke I na hemijske agense (narocito na etar, zagrevanje, aceton). Otporan je na jonizujuce zracenje.
HIV napada vise vrsta celija imunog sistema, a poseban afinitet ima prema T – limfocitima podgrupe T4. Virus razara I celije nervnog sistema, pluca, limfnih zlezda, kostne srzi I brojne ddruge. Skoro svaka celija moze biti inficirana. Na infekciju su osetljivi svi ljudi. Prenosi se krvlju obolelog. Jedan od najcesceg nacina prenosa je putem seksualnog kontakta. Rizicne grupe su homoseksualci, narkomani, oboleli od hemofilije, bolesnici sa obolelim bubrezima, itd. Virus moze da prodje korz placentu I da inficira plod majke. Period inkubacije je dugacak ( oko 10 godina).
Sida je smrtonosno oboljenje I predstavlja opstu supresiju imunog sistema. Bolest je rasirena po celom svetu. Karateristicno za ovo oboljenje je pojava raznih oportunistickih infekcija(Pneumocistisom karinii, citomegalovirus, gljivica roda kandida, kriptosporidijum I toksoplazma gondii) I malignih oboljenja.
Opsti simptomi bolesti su pojava groznice, povisena telesna temperatura, cesti prolivi, otoci limfnih zlezda itd.
Prema podacima sakupljenim do sada zapravo izuzetno mali broj ljudi u svetu sadrzi u svom genomu mutaciju Delta32 koja sprecava da protein koji se naziva CCR5 dodje do povrsine T celija imunog sistema. Kada je protein CCR5 na povrsini T limfocita HIV ima mogucnost da se zakaci za njega I da na taj nacin udje i inficira celiju. Kod ljudi koji imaju ovu mutaciju nemoguce je da HIV dospe u celiju I zbog toga oni ne obolevaju od ove bolesti.
U sprecavanju sirenja bolesti odlicni rezultati se postizu rigoroznom kontrolom krvi I svih njenih derivata na prisustvo virusa, zatim sterilizacijom I kontrolom sterilnosti svih pribora za ubrizgavanje lekova I izvodjenje medicinskih intervencija.