Umnozavanje virusa
Razmnozavanje virusa je jedinstveno u zivom svetu jer se oni ne razmnozavaju prostom deobom kao ostale zive celije pa se njihovo razmnozavanje moze nazivati umnozavanje. Virusi nemaju svoj metabolizam, vec moraju da koriste metabolizam domacina (parazitiraju u zivoj celiji) da bi stvorili komponente za formiranje drugih virusnih cestica. Oni imaju sposobnost da metabolicki proces domacina usmere u svoju korist prilikom cega se zanemaruje stvaranje jedinjenja koja su potrebna za rad celije. Ciklus umnozavanja se moze prikazati u pet faza:
· Adsorpcija – pripajanje na povrsinu celije domacina. Pripajanje omogucuju reaktivne grupe kapsida, pomocu kojih virus pronalazi receptor na povrsini celije domacina I veze se za njega
· Penetracija – prodiranje I gubitak omotaca. Ulazak virusa u celiju se moze vrsiti na vise nacina u zavisnosti od prirode samog virusa. Bakteriofag razlaze zid bakterije enzimima, prilikom cega pravi otvor kroz koji ubacuje nukleinsku kiselinu. Virusi bez dodatnog omotaca ulaze pinocitozom (aktivan oblik transfera cestica manje mase kroz celijsku membranu prilikom cega su po ulasku obavijeni pinocnom vezikulom). Kod virusa sa dodatnim omotacem penetracija se vrsi pinocitozom samo se dodatni omotac stapa se membranom celije , a ostatak virusa (nukleokapsid) ulazi u celiju.
· Faza eklipse (pritajenja) – faza u kojoj se virusna cestica po ulasku u zivu celiju dezintegrise u molekule pa se ne moze ni videti ni dokazati. Proces k\gubljenja kapsida se naziva dekapsidacija.
· Sastavljanje virusnih cestica- obavlja se u domacinu tako sto se metabolizam domacina koristi u replikaciji virusne DNK ( ili RNK) koja obezbedjuje sintezu proteina.
· Sazrevanje virusa – stvaranje nukleokapsida kombinovanjem proteina I nukleinske kiseline. Oslobadjanje viriona iz celije se moze vrsiti na razne nacine: razlaganjem (lizom) sto rezultira u smrti celije domacina, egzocitozom – prilikom cega virusi odlaze iz celije sa dodatnim lipidnim omotacem.
Ova faza kod nekih virusa moze da izostane jer takvi virusi ugrade svoju DNK u DNK domacina I deobom se prenose na celije druge generacije. Takvi virusi se nazivaju provirusi ( latentni – mirujuci). Kada su ugradjeni na taj nacin virusi gube sposobnost infekcije, ali se mogu reaktivirati nekim spolasnjim stimulusima ili promenom odredjenih uslova (porast temperature, pad imuniteta) ili se spontano mogu aktivirati.
· Adsorpcija – pripajanje na povrsinu celije domacina. Pripajanje omogucuju reaktivne grupe kapsida, pomocu kojih virus pronalazi receptor na povrsini celije domacina I veze se za njega
· Penetracija – prodiranje I gubitak omotaca. Ulazak virusa u celiju se moze vrsiti na vise nacina u zavisnosti od prirode samog virusa. Bakteriofag razlaze zid bakterije enzimima, prilikom cega pravi otvor kroz koji ubacuje nukleinsku kiselinu. Virusi bez dodatnog omotaca ulaze pinocitozom (aktivan oblik transfera cestica manje mase kroz celijsku membranu prilikom cega su po ulasku obavijeni pinocnom vezikulom). Kod virusa sa dodatnim omotacem penetracija se vrsi pinocitozom samo se dodatni omotac stapa se membranom celije , a ostatak virusa (nukleokapsid) ulazi u celiju.
· Faza eklipse (pritajenja) – faza u kojoj se virusna cestica po ulasku u zivu celiju dezintegrise u molekule pa se ne moze ni videti ni dokazati. Proces k\gubljenja kapsida se naziva dekapsidacija.
· Sastavljanje virusnih cestica- obavlja se u domacinu tako sto se metabolizam domacina koristi u replikaciji virusne DNK ( ili RNK) koja obezbedjuje sintezu proteina.
· Sazrevanje virusa – stvaranje nukleokapsida kombinovanjem proteina I nukleinske kiseline. Oslobadjanje viriona iz celije se moze vrsiti na razne nacine: razlaganjem (lizom) sto rezultira u smrti celije domacina, egzocitozom – prilikom cega virusi odlaze iz celije sa dodatnim lipidnim omotacem.
Ova faza kod nekih virusa moze da izostane jer takvi virusi ugrade svoju DNK u DNK domacina I deobom se prenose na celije druge generacije. Takvi virusi se nazivaju provirusi ( latentni – mirujuci). Kada su ugradjeni na taj nacin virusi gube sposobnost infekcije, ali se mogu reaktivirati nekim spolasnjim stimulusima ili promenom odredjenih uslova (porast temperature, pad imuniteta) ili se spontano mogu aktivirati.
Ciklus umnozavanja zavisi od toga da li je u pitanju DNK ili RNK virus, zatim dali postoji dodatni omotacili ne I da li je inficirana celija zivotinjska, biljna ili bakterijska. Faza umnozavanja virusa se najcesce odigrava u jedru I u citoplazmi (postoje virusi koji se sintetisu samo u citoplazmi).
Nacin na koji mozemo da potvrdimo prisustvo virusa u celiji je uocavanje inkluzija. Inkluzije amorfna, jajasta ili kruskasta telasca ponekad I nepravilnog oblika koja nastaju tokom umnozavanja virusa spajanjem velikog broja virusnih cestica ili od antigena.
Posledice virusne infekcije mogu biti smrt celije, transformacija celije ili latentna infekcija. Pod transformacijom celija se podrazumeva njen nekontrolisani rast I nenormalne deobe koje izazivaju rak – ovi virusi se nazivaju onkogeni virusi. Latentna infekcija virusa ne dovodi do ispoljavanja bili kakvih fenotipskih promena iako dolazi do promena u samom genomu celije. Primeri latentne infekcije su herpes virusi koji izazivaju rane na kozi, venericne bolesti, mononukleozu, itd.
Nacin na koji mozemo da potvrdimo prisustvo virusa u celiji je uocavanje inkluzija. Inkluzije amorfna, jajasta ili kruskasta telasca ponekad I nepravilnog oblika koja nastaju tokom umnozavanja virusa spajanjem velikog broja virusnih cestica ili od antigena.
Posledice virusne infekcije mogu biti smrt celije, transformacija celije ili latentna infekcija. Pod transformacijom celija se podrazumeva njen nekontrolisani rast I nenormalne deobe koje izazivaju rak – ovi virusi se nazivaju onkogeni virusi. Latentna infekcija virusa ne dovodi do ispoljavanja bili kakvih fenotipskih promena iako dolazi do promena u samom genomu celije. Primeri latentne infekcije su herpes virusi koji izazivaju rane na kozi, venericne bolesti, mononukleozu, itd.
Tropizam i selektivnost virusa
Bez obzira na to sto su virusi intercelularni paraziti oni ne mogu inficirati bilo koju celiju. Ta pojava se naziva tropizam virusa. Tropizam virusa je sposobnost virusa da inficira samo odredjene celije tkiva I organa. Ova specificnost je vezana za receptore na povrsini celija I sposobnost virusa da se u njima umnozava. Na primer, virus gripa napada samo odredjene celije disajnih puteva, rinovirus samo sluzokozu nosa, itd.
Postoje virusi koji mogu inficirati vise organa kao sto je to virus malih boginja koji napada celije koze, sluzokoze, jetre, slezine I dr.
Virusi ispoljavaju I specificnost u vezi bioloske vrste I starosti domacina. Ova osobina se naziva selektivnost. Ima virusa koji izazuvaju infekcije samo kod ljudi (poliomijelitis – decija paraliza), neki samo kod toplovodnih kicmenjaka I ljudi ( virus besnila) itd. Veca je osetljivost mladjih jedinki na virusnu infekciju.
Postoje virusi koji mogu inficirati vise organa kao sto je to virus malih boginja koji napada celije koze, sluzokoze, jetre, slezine I dr.
Virusi ispoljavaju I specificnost u vezi bioloske vrste I starosti domacina. Ova osobina se naziva selektivnost. Ima virusa koji izazuvaju infekcije samo kod ljudi (poliomijelitis – decija paraliza), neki samo kod toplovodnih kicmenjaka I ljudi ( virus besnila) itd. Veca je osetljivost mladjih jedinki na virusnu infekciju.
Virusne infekcije
Virusi dospevaju u organizam na razlicite nacine: preko sluzokoze organa za disanje, organa za varenje, urogenitalnih organa, koze, itd. Mogu da se prenose putem Fligeovih kapljica (sitne cestice sluzi u kojima se nalaze virusi ili bakterije I koje se izbacuju putem kijanja) , hranom , vodom, direktnim kontaktom sa obelelim, ugrizom , ubodom zarazenog insekta I dr. Da bi se bolest razvila virus mora sa mesta ulaza da dodje do tipa celije koje moze da inficira, prodre u njih I da se u njima razmnozava. Prodor virusa u krv se naziva viremija.
U odnosu na trajanje I promene u organizmu, virusne infekcije se dele na: inaparentne, akutne, hronicne, latentne, perzistentne I spore.
· Inaparentne infekcije – su najcesce. Odlikuju se odsustvom bilo kakvih znakova oboljenja. Posle odredjenog vremena virus vise nije prisutan u organizmu.
· Akutne infekcije – karakterise brz tok bolesti sa svim izrazenim simptomima. Ove infekcije se I brzo zavrsavaju nestankom virusa iz organizma.
· Hronicne infekcije – se odlikuju sporim tokom, dugo traju, a znaci bolesti se javljaju u nepravilnim vremenskim razmacima. Virus dugo ostaje u organizmu.
· Latentne infekcije – se karakterisu periodima bolesti sa ispoljenim simptomima I periodima bez ikakvih znakova bolesti. Virus moze da ostane u organizmu tokom celog zivota. Do pojave simptoma kod takvih infekcija obicno dolazi posle preteranih fizickih I psihickih napora, stresa, drugih infekcija itd.
· Perzistentne infekcije – odlikuje dugotrajno prisustvo virusa u celijama bez pojave znakova oboljenja. Virusi u celijama mogu I da se umnozavaju.
· Spore infekcije – karakterise veoma dug inkubacioni period I pojava simptoma koji se takodje sporo razvijaju. Tok bolesti kod ovakvih infekcija je progresivan, bez perioda poboljsanja, I obicno se zavrsava letalno.
U odnosu na trajanje I promene u organizmu, virusne infekcije se dele na: inaparentne, akutne, hronicne, latentne, perzistentne I spore.
· Inaparentne infekcije – su najcesce. Odlikuju se odsustvom bilo kakvih znakova oboljenja. Posle odredjenog vremena virus vise nije prisutan u organizmu.
· Akutne infekcije – karakterise brz tok bolesti sa svim izrazenim simptomima. Ove infekcije se I brzo zavrsavaju nestankom virusa iz organizma.
· Hronicne infekcije – se odlikuju sporim tokom, dugo traju, a znaci bolesti se javljaju u nepravilnim vremenskim razmacima. Virus dugo ostaje u organizmu.
· Latentne infekcije – se karakterisu periodima bolesti sa ispoljenim simptomima I periodima bez ikakvih znakova bolesti. Virus moze da ostane u organizmu tokom celog zivota. Do pojave simptoma kod takvih infekcija obicno dolazi posle preteranih fizickih I psihickih napora, stresa, drugih infekcija itd.
· Perzistentne infekcije – odlikuje dugotrajno prisustvo virusa u celijama bez pojave znakova oboljenja. Virusi u celijama mogu I da se umnozavaju.
· Spore infekcije – karakterise veoma dug inkubacioni period I pojava simptoma koji se takodje sporo razvijaju. Tok bolesti kod ovakvih infekcija je progresivan, bez perioda poboljsanja, I obicno se zavrsava letalno.
Imuni odgovor kod virusnih infekcija
Imuni sistem inficranog domacina raguje na prisustvo virusa u njemu celijskim I humoralnim imunim odgovorom jer su virusni antigeni dobri imunogeni.
O znacaju ulozi celijskog imunog odgovora u zastiti organizma od virusnih infekcija govore teska virusna oboljenja kod osoba sa ostecenom funkcijom timusa I supresijom T – limfocita.Senzibilisani T – limfociti mogu da deluju direktno citotoksicno na inficirane celije. Ovi limfociti uz to izlucuju limfokine, koji pojacavaju fagocitozu I sintetisu bioloski najaktivniji gama interferon.
Humoralni imuni odgovor se karakterise stvaranjem raznih klasa antitela. Antitela mogu neutralisati virus, a mogu ga uz ucesce komplemenata I lizirati. Antitela ne mogu delovati na virus kada se nalazi u celiji, jer je virus u tom slucaju zasticen celijskom membranom. Imuni odgovor organizma na virusnu infekciju direktno utice na klinicku sliku bolesti, njen tok I ishod.
O znacaju ulozi celijskog imunog odgovora u zastiti organizma od virusnih infekcija govore teska virusna oboljenja kod osoba sa ostecenom funkcijom timusa I supresijom T – limfocita.Senzibilisani T – limfociti mogu da deluju direktno citotoksicno na inficirane celije. Ovi limfociti uz to izlucuju limfokine, koji pojacavaju fagocitozu I sintetisu bioloski najaktivniji gama interferon.
Humoralni imuni odgovor se karakterise stvaranjem raznih klasa antitela. Antitela mogu neutralisati virus, a mogu ga uz ucesce komplemenata I lizirati. Antitela ne mogu delovati na virus kada se nalazi u celiji, jer je virus u tom slucaju zasticen celijskom membranom. Imuni odgovor organizma na virusnu infekciju direktno utice na klinicku sliku bolesti, njen tok I ishod.